Branko Ćopić je rođen 1. januara 1915. godine u selu Hasanima kod Bosanske Krupe, Bosna i Hercegovina. Još kao dječaćić od 4 godine ostaje bez oca, koji umire od španske groznice, tako da brigu o malom Branku preuzima njegova brižna majka Sofija, nježni djed Rade i veseli stric Nikola. Branko je kroz takvo okruženje jos od ranog djetinjstva bio obasut ljubavlju koju je sačuvao u sebi do kraja života.

U rodnom selu Hasanima dječak je, u samom podnožju planine Grmeč, na proplancima čuvao stoku i provodio slobodne trenutke igrajući se, ali i maštajući o Grmeču kojeg je zamišljao kao fantastičnu goru opore, oštre i divlje ljepote – planinu naseljenu opasnim životinjama i stanovnicima nevidljivog svijeta.

 

Sva ta maštanja Branko je preuzimao iz priča njegovog djeda, koji je kao "lička pričalica i izjelica" prenosio iskustvo, dobro i zlo, mekoću ljudske duše i širinu njegova srca. Djed Rade će mu ostati više nego majka; mit i legenda o ljudskoj nježnosti, a ostali ukućani i cjeli podgrmečki svijet – kao galerija likova za obradu u njegovim nezaboravnim književnim djelima.

Osnovnu školu pohađa u svom rodnom selu, ali gimnaziju, četri niža razreda, nastavlja u internatu u Bihacu. Poslije završene gimnazije upisuje se u učiteljsku školu u Banja Luci, potom u Sarajevu i Karlovcu. Razlog čestih prekida učiteljskog školovanja bila je nemirna Brankova duša i potreba da ukaže na nepravilnosti i lošu socijalnu i političku situaciju. Izbacivali su ga zbog naprednih ideja i zbog riječi koje nije mogao da prećuti. Učiteljsku školu završava, na kraju, u Karlovcu i kao mladi učitelj vraća se u rodno selo, ali bez velike želje da započne učiteljski posao. Odlučuje da upiše Filozofski fakultet u Beogradu 1934. godine.

Živio je skromno, a prehranjivao se honorarima za objavljene priče u "Politici". Marljivo je učio i polagao ispite na vrijeme. Diplomirao je neposredno pred rat 1940. godine. Rat ga je zatekao na odsluženju vojnog roka u Mariboru iz kojeg odlazi u rodnu Krajinu i već 1941. godine priključuje se partizanima. U početku biva običan vojnik, ali ubrzo postaje politički komesar i uključuje se kao stalni saradnik na kulturno - prosvjetnom sektoru kao dopisnik partizanskih novina banjalučkog "Glasa" i "Borbe". Ćopiću je omogućeno da piše ne samo ratne izvještaje već i skečeve, pozorišne predstave, da pjeva i bude moralna i duševna snaga partizanskim borcima. Ostaje aktivan u NOB do kraja rata. Poslije oslobođenja dolazi u Beograd i tu se nastanjuje.

U početku je kao glavni urednik vodio list "Pionir", a nakon nekoliko godina napušta taj posao i počinje se profesionalno baviti pisanjem. Bio je neumoran književni radnik, izdao je brojna djela, koja je gotovo u potpunosti posvetio svojoj Bosanskoj krajini i Grmeču. Najviše se bavio poezijom, pripovijtkom i romanom. Ipak, pripovijedanje je njegova prava i istinska vokacija, iznikla na rodnom tlu, potaknuta neumornim pričama djeda Rade i drugih krajiških pričalica. Osim toga, njegov pripovjedački talenat se ogledao i u seriji romana o ratu i revoluciji, o ratnicima i njihovim sitnim i, širem krugu, nepoznatim sudbinama.

Najveća radost Ćopićevog pripovijedanja jeste smijeh, koji iz pisca izvire spontano i lako, nježno i milostivo. Taj smijeh je dobrodušan, životvoran i bodar, on čini da život bude miliji, da dan bude svjetliji, da čovjek bude ljepši. Satira i satirični smijeh sinu ponekad svojom oštricom, ali je, prema pripovjedačevom uvjerenju, u životu više lijepote nego ružnoće, više dobra nego zla, više ljudskog manje neljudskog. Probiće iz ovog pripovjedanja i ton tuge ili gorčine, jer i to je život. Ali kada se sagleda cjelokupno Ćopićevo pripovjedanje, on se pamti po smijehu, onom blagorodnom i ljekovitom.

U jugoslovenskoj književnosti stekao je status stvaraoca sa najviše odštampanih i najviše prevedenih djela. Njegov opus može se pronaći na više od 30 svjetskih jezika. Kao veliki humanista, patriota i humorista Ćopić je dobio brojne nagrade, priznanja i pohvale. Još 1938. godine dobija prvu nagradu Akademije sedam umjetnosti za kratku priču, zatim Rakićevu nagradu (1939), nagradu Srpske akademije nauka i umjetnosti (1940), Komiteta za kulturu i umjetnost (1947, 1948), Vlade FNRJ (1949), Saveza sindikata (1953), nagradu Zmajevih dječijih igara (1971), Njegoševu nagradu (1972) za zbirku pripovjedaka "Bašta sljezove boje", nagradu AVNOJ-a (1972).

Iako po prirodi vedar i nasmijan, Branko Ćopić je tužno i tragično okončao svoj život. Posljednjih godina se osjećao usamljen, napušten i depresivan – odlučuje da sam sebi presudi - uveče 26. marta 1984. godine bacio se sa Savskog mosta na kej pored rijeke. Tako nas je zauvijek napustio i otišao "iz bajke života" u "bajku snova". Ali iza njega je ostalo njegovo djelo veliko kao njegov voljeni Grmeč. Sigurno najpoznatija djela, između ostalih, su: Major Bauk (1949), Prolom (1952), Doživljaji Nikoletine Bursaća (1956), Bosonogo djetinjstvo (1957), Gluvi barut (1957), Orlovi rano lete (1957), Ne tuguj bronzana stražo (1958), Magareće godine (1960) Osma ofanziva (1964), Bašta sljezove boje (1970)...

 
       
     

Mala moja iz Bosanske Krupe

Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada,
iz mog sela, tihog i dalekog,
kada susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Jesi li me spazila il’ nisi,
zbunjenoga seoskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetne noći,
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Brzo minu naše đakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sačuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l’ da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Sad je kasno,već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!

   
       
Vrh stranice Povratak na temu