|
Gospodine
Pejakoviću, jednom prilikom ste rekli da nema rupe na putevima u
Bosni i Hercegovini za koju ne znate, da ste bili u svakom gradu u ovoj
zemlji, da vrlo dobro poznajete ovaj narod, da poznajete ovu zemlju
za razliku od onih koji se deklarišu kao legitimni predstavnici naroda.
Prvo pitanje vama a koje će biti upućeno svim našim sagovornicima
- Ima li Bosne i Hercegovine?
Da
bi odgovorio na to pitanje morao bi da znam šta je Bosna i Hercegovina,
šta predstavlja taj geopolitički prostor koga neki smatraju domovinom,
neki smatraju zemljom, a neki smatraju ničim. To je to neminovno
trojstvo koje nam se dešava ne samo u nacionalnoj podjeli nego i u podjeli
mišljenja. Ako govorimo o domovini, nje nema. Ona ne može biti domovina
bez obzira što je to za neke bolno i koji je stalno svojataju kao takvu.
Ono što jeste BiH, ona je zemlja, dakle bez obzira htjeli to Bošnjaci,
Srbi ili Hrvati i ostali, ona je zemlja i egzistira kao sadašnji komad
jedne bivše zemlje koja se zvala Jugoslavija. Meni se dopada da kažem
da Bosne ima kao zemlje, dakle gruntovno je ima, jedan kroz jedan, nije
ničija, ne kaže se slučajno da ona nije ni srpska ni hrvatska
ni muslimanska već i srpska i hrvatska i muslimanska. Tako je to
zapisano u knjigama, gruntovnim knjigama. Bosne ima, ali samo kao zemlje.
O onima koji tvrde da je nema nikako, ne želim komentarisati. Smatram
to neozbiljnim odgovorom.
Pomenuli
smo tu mobilnost koju imate radeći svoj posao. Radite ciklus vrlo
gledanih emisija pod nazivom „ U ime naroda“, borac ste za narod. Koliko
trebamo biti pošteni i fer prema narodu i da li mu možemo reći da
nije kriv ni za što?
Ovdje
u Sarajevu, koji je ili se bar tretira da je glavni grad, stvara se situacija
gdje recimo dvije generacije nikad nisu bile u Banjaluci niti će
biti. Da bude stvar još gora, ima područja u gradu Sarajevu gdje
mnogi iz tog dijela Sarajeva nisu otišli u centar tog grada. Ja sam do
svoje 15 godine obišao čitavu Jugoslaviju, jednu veliku prekrasnu
zemlju. Sve sam obišao, jer su moji roditelji insistirali da znam u kojoj
zemlji živim. U ovoj zemlji živi sigurno 70 posto mentalno nedoraslih
ljudi koji nikad nisu bili nigdje osim ako ih neko ne protjera. I otjera.
Moja tragedija je u tome što me niko nije pitao te 92-e, gdje ću
ja, nego sam ostao tu, gdje sam na neki način rođen, i gdje
sam živio i gdje sam stvorio porodicu. Ali mi je pripao najružniji dio
Jugoslavije. U Bosni je pedeset posto nepismenih ljudi. Ali pazite, ovdje
nepismenost ne podrazumijeva da se neko ne zna potpisati nego da ne zna
ništa. A svih tih 50 posto nepismenih ustvari glasa za ove još nepismenije,
kao svoje najbolje predstavnike. I oni zaista jesu najbolji predstavnici
tih mentalno potpuno neuračunljivih ljudi. To nisu ljudi koji žive,
njima se život jednostavno dešava. U ovoj drugoj polovini tu imamo 50
posto malo pismenijeg svijeta, ima jedan procenat od 10 posto koji bi
i željeli neku promjenu, ali to u odnosu na cijelu amorfnu masu nije deset
posto. Nekada je jedan čovjek u stanju da promijeni cijelu situaciju,
ako to želi. Ali da bi napravio promjenu moraš znati s kim imaš posla.
Da bi znao izliječiti čovjeka moraš ga dijagnosticirati, propisati
mu lijekove.
Vi
upravo spadate u tu grupu, dajete dijagnozu ali i pripadate toj maloj
grupi ljudi koji se zaista bore i koji se trude da ukažu na stanje onakvo
kakvo jeste, ali i koji pokušavaju da ga mijenjaju – svojim radom, svojim
monodramama, svojim pričama, u jednom trenutku ste bili i Alternativni
visoki predstavnik, koliko Vam je važan taj angažman i koliko Vam je on
oduzimao od Vašeg posla?
Ja
sam tim svojim angažmanima uglavnom gubio, jer svaka žrtva podrazumijeva
neki gubitak, negdje para, negdje ugleda. Ove stvari koje radim nemaju
podršku velike većine kao kad glumim Pepu Bandića u „Osmoj ofanzivi“,
a čak se i on sada gleda drugačije jer se ovi moji stavovi prebacuju
na njega. Jer kad ja kažem za nekoga da je gad u politici, onda svaki
gad sebe prepozna. A njih je većina. Tih gadova. Jedan skorojević
koji je do juče kopao nos bez manira sada sjedi u parlamentu. Ja
treba da se divim njegovom pedigreu koji ima, a sutra ću otići
u penziju sa 500 maraka kao osvajač niza nagrada. I ja treba da mu
se divim. On je gad. I nemam druge riječi za njega. E sad, ako se
taj prepozna iz državnog parlamenta, mene to raduje. Ali on ima svoju
porodicu, svoju vilu, svog šofera, ljude koji ga opslužuju. I takvi meni
viču eno onoga koji kaže da je naš gazda gad. To je pitanje mentalne
slobode ali ja moram na taj način etiketirati određene pojave
u društvu jer ne mogu pristati na činjenicu da me čitav život
predstavlja neko za koga nisam glasao. Ko je kriv za to? Demokratija?
Ne. To je kao da nekome daš uputstvo na engleskom a on ne zna engleski
i on sad postupa po tom uputstvu. Takvo je naše shvatanje demokratije.
U takvom stanju čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da se žrtvuje.
Bilo je velikih izazova i ponuda, dovoljno je bilo dići ruke i priznati
ja sam Hrvat.I sve bi time riješio. I egzistenciju i djecu. Ja to neću.
Ja neću da me se generacije mojih potomaka i mojih predaka stide.
Ja neću da participiram u tome, neću da budem dio tog tala.
Ja ne vjerujem da će se za mog života nešto značajno dogoditi
za moju djecu ali će mnogi koji su me poznavali, u budućnosti
znati da su moji postupci i djela imali smisla jer su ti postupci tolerancije
i nekog drugačijeg pristupa u ljudskom odnosu. Bosna i Hercegovina
je obilovala vrijednostima međuljudskih odnosa, međutim ovdje
se nameću priče o zlodjelima, genocidu, pritom zaboravljajući
na ono što je suštinska stvar koju ja hoću da branim a to je ljudski
odnos. Na ljudskim odnosima je učinjen najveći genocid na ovim
prostorima. Iz tog ljudskog odnosa se njedri i priča o deset posto
Jugoslovena kojih je bilo u Banjaluci ili u Prijedoru ili u Sarajevu ili
u čitavoj Jugoslaviji. Oni su to nazvali najgnusnije - mješoviti
brakovi. Ti kreteni, idioti koji su do te mjere drznuli pa su rekli da
su djeca iz mješovitih brakova kopilad. Ja tvrdim da su oni, većinom,
neuspjeli abortusi! Ti, koji upravo to tvrde. Bilo da su oni veliki Srbi,
Bošnjaci ili Hrvati. I takvi se većinom u politici danas nalaze.
Oni nikad nisu trebali ni doći na svijet. Čovjek kome je glavno
da bude Srbin, ili Hrvat ili Bošnjak nije zavrijedio da vodi politiku.
U njemu nema ništa drugo do fesa, šubare ili ličke kape.Ili koje
je već obilježje Hrvata. Kod njega nema diplome doktora ili profesora,
to je njemu najvažnije, to mu je svetinja. Ma nije mu svetinja. Od toga
ne može da se živi. Kada takvi prestanu da misle na to, kada se tradicija
ne bude čuvala u parlamentarnoj skupštini i udarajući šakom
o sto da bi se dokazala nacionalna i nacionalistička bahatost, kada
se budu branili postulati vrijednosti obrazovanja, nauke, kulture ili
uspjeha u životu koji ne proizilazi iz toga što sam ja dobar Srbin, Hrvat
ili Bošnjak već zato što sam dobar stručnjak iz svoje struke
i dobar ljekar, radnik i komšija, e tada će biti Bosne biti. I kao
domovine za sve. A dok to ne bude, dok nas ti maloumnici predstavljaju
samo kroz liniju da je neko Srbin, Bošnjak ili Hrvat dotle ćemo imati
ovakvu situaciju.. A da ne govorimo od ovih koji su još gori od ove trojice
a to su oni koji proklamuju vjeru na ovim prostorima. To je katastrofa.
Nema zlodjela koje oni sa miropomazanjem nisu posvetili. A sve je bilo
u ime Svevišnjeg.
Nažalost,
ne znam da li je dobro to što ovako jednostavno i precizno predstavljate
stanje našeg društva. Vi ste ostali u Bosni i Hercegovini, mogli ste otići,
ali ste ostali, tu je i Vaša porodica.Često pominjete kako masa svijeta
želi da ode iz ove zemlje, ovaj sistem koji stvara lobotomiju o kojem
pričate kao da se ne bavi ljudima kao da ga narod uopšte ne interesuje.
Na sličan način se, čini mi se, ponaša i međunarodna
zajednica...
Oni
su znali da Jugoslaviju treba rasturiti. Ne zato što tu žive Srbi, Hrvati
ili Bošnjaci već zato što je Jugoslovenska narodna armija bila preopasna
kao oružana sila, koja bi mogla napraviti neki nered. Ili bolje rečeno
zavesti još veći red na ovim prostorima. To je najočitije bilo
za vrijeme posljednjih pokušaja tadašnjeg premijera Ante Markovića
koji je pokušao ustrojiti ovu zemlju ekonomskim odnosima i kada je bio
na pravom putu da svrsta Jugoslaviju u red razvijenih zemalja Evrope i
svijeta. To ni Rusima ni Amerikancima nije odgovaralo. Rušenjem Berlinskog
zida neko je morao obući krvavu košulju. Šezdeset miliona bahatih,
prebogatih, egzistencionalno potpuno sređenih Njemaca i dvadeset
miliona nikad fašizma oslobođenih Njemaca, koje su zbog toga Rusi
terorisali i od njih stvorili još veće fašiste; kako je govorio Gunter
Grass – spojiti to dvoje predstavlja veliku opasnost za Evropu i svetski
poredak.
Ja
sam bio u Berlinu kad se rušio Zid i vidio sam kako se čovjek reže
žiletom od radosti. Kao da ga je neko zaklao. Ja sam sebi stalno ponavljao
– neko će zbog ovoga obući krvavu košulju. Po principu vala,
koji kada udari on obično ne donese najveću štetu u mjestu udara
već tamo gdje je najslabija tačka. Upravo kod nas je bilo najslabije.
Bošnjaci, Srbi i Hrvati su samo poslužili kao obični igrači.
Tako je počela velika utakmica rasparčavanja, razvaljivanja,
uništavanja uz amanet i jednih i drugih. Uz „Danke, Genscher“ u Hrvatskoj
i zahvaljivanje Rujama u Srbiji. Tako je krenulo, njemački interes
je zavladao u Hrvatskoj a ruski po Srbiji. A nama šupalj nos do očiju.
Tako krene mržnja. Ona je prvi faktor koji ima smisla kad je u pitanju
uništavanje jednog prostora. I tad krene haos. U to vrijeme normalan čovjek
koji je završio fakultet kupi svoju porodicu i ide odavde. Niko još nije
prebrojao koliko je tih koji ne pripadaju ni jednom ani drugom ni trećem
korpusu, otišlo iz ovih gradova, uključujući i Zagreb i Beograd.
A otišao je najpametniji i najobrazovaniji svijet. Dodajmo, uz njih i
onaj napaćeni, ozlojađeni, opljačkani i silovani narod.
Tako je Amerika dobila puno bolje stanovništvno nego što im dolazi iz
Ugande ili Sudana. Multietnički potpuno spremnih na posao, na rad,
na manire. Ko je ovdje ostao? Ja. Ne zbog zablude, već zato što ću
možda i otići. Onog časa kad ne budem imao prilike da nešto
kažem na javnoj sceni a to će se desiti vrlo brzo jer ću slijedeće
godine najverovatnije u penziju, dakle biće mi uskraćena mogućnost
da djelujem tamo za šta sam i obrazovan i za što sam stekao taj ogroman
ugled. Kada mi se ne pruži više mogućnost da iskazujem svoje stavove
po televiziji, kojekuda, onda naravno da ću negdje završiti. Ne znam
gdje. Ali ovdje sigurno neću živjeti. Niti želim da živim. Zbog bahatosti
većine, koja je i više nego očigledna ovdje u gradu koji preferira
da bude multietnički a on to nažalost nije, kao što to nije više
ni Banjaluka. Isti je to slučaj. Banjaluka jedino ima šanse u tom
svom geopolitičkom položaju koji je božanstven, za razliku od Sarajeva,
koje je, što se tiče komunikacija, rupa rupe...
Kako
ste rekli, razmišljate da odete. Jedno logično pitanje za sve one
koji su planirali da odu a svo vrijeme su bili u Bosni i Hercegovini -
zašto niste otišli na početku. Na početku ste se borili za Bosnu
i Hercegovinu, nudili ste svoje ideje i svoje riječi da se spasi
mir i da se sačuva društvo kakvo je bilo prije i danas ste ovdje
dvadeset godina poslije. Da li će biti poraz ili pobjeda ako Josip
Pejaković ode iz Bosne i Hercegovine?
Neće
biti poraz, zašto bi bio? Ja sam učinio sve, ali bukvalno sve. Osim
što nisam niti ću položiti život na oltar domovine jer ja je nemam.
Bosna i Hercegovina nije moja domovina. Da se razumijemo, to su stvari
oko kojih ne želim da se prostituišem. Ja sam imao majku, sad ne mogu
imati drugu majku. Ona se sa razlogom zove maćeha. Ali nemam oca
da bi mi tu maćehu doveo. Ima ljudi koji to mijenjaju, prvo im je
domovina Jugoslavija, danas je to Bosna i Hercegovina pa će mu sutra
domovina biti neka mala treća državica. Ja to ne mogu. Ja sam rođen
u Jugoslaviji ali nisam bio spreman da položim život na oltar ni te Jugoslavije.
Smatrao sam da je nekako pametnije preživjeti. Kada sam govorio o Bosni
i Hercegovini onda sam o njoj govorio isključivo i samo u sastavu
Jugoslavije. Ja je nikad nisam veličao u smislu samostalne države.
Ne bi mi napamet padalo. To je ludost. Ali kad se već dogodilo to
što se dogodilo, kada mi je nasilnički dodijeljena kao mjesto gdje
mi je spavaća soba onda sam želio da taj prostor uredim, da ga namjestim.
Ni to mi nije dozvoljeno. Sve sam uradio. Sad zagovaram da se napravi
neka unija bilo koje vrste između Bosne, Srbije i Hrvatske. Jedina
sretna zemlja može biti zemlja u kojoj su u nekom zajedništvu i Srbi i
Hrvati i ovi ljudi iz Bosne.
Zar
ne mislite da će većina reći kako to nije tačno, kako
smo svi mi različiti, mi nismo isti narod. Zar ti principi „mi nismo
isti“ nisu bili razlog da se ubijamo među sobom...
Zbog
toga sam i govorio o pokretljivosti, jer to je Bosna i Hercegovina. Ja
znam vrlo dobro gdje je koji izvor, a kamoli gdje je koja tabla. Zamislite
koliko sam ja neravnopravan u odnosu sa nekim kretenom koji sjedi u Parlamentu,
koji smije otići samo iz svog mjesta u Parlament, koji ne smije sjesti
u ćevabdbžinicu na pola puta jer se plaši zbog svoje nečiste
savjesti upravo zbog politike koju spominjete. Njegova je zadaća
da ubjeđuje svoje da su oni drugi loši a da su ovi dobri. E tako
ne može. Meni je bila čast živjeti zemlji u kojoj su me svi dočekivali
za onim „evo ga onaj naš“. E, a nakon što smo se međusobno mrzili,
pubijali došli se John i Fritz, koji su se ovdje počeli ponašati
kao dreseri za pse bez pedigrea. Jer Visoki predstavnik nije ništa drugo
nego dreser pasa. A ovi ništa nisu bolje ni zaslužili ali nisu ništa ni
naučili. I šta preostaje čovjeku koji ostane takav sklupčan
u to svoje ogorčenje, koji se presabire i žali što tad, kad se pripucalo,
nije pokupio svoju malodobnu djecu, dva sina, koji će kasnije imati
mnogo problema u ovom gradu. Da sam otišao u martu te 92-e, kad mi je
to bilo nuđeno, mogao sam da zaradim toliko novaca, igrajući
predstavu „On meni nema Bosne“. Ja sam tu predstavu na isti način
igrao te 74-e kao što je igram danas. Danas je ni ne igram, jer nemam
kome.Ja nemam više kome ni zapjevati tu pjesmu o Banjaluci, te 2002. godine
kada sam je pjevao kod vas u emisiji je bio posljednji pokušaj.
Vi
nastavljate da obilazite ista mjesta koja ste obilazili i prije rata,
i dalje se hvalite svojim prijateljstvima i ne odričete ih se. Koji
je to recept i zašto tu vrstu recepta ne mogu primjeniti i ljudi o kojima
smo upravo pričali a koji se i dalje mrze i koji uče svoju djecu
da se mrze?
Ako
čovjek izabere javnu scenu onda mora paziti šta govori, kakve poruke
šalje. Ja imam potrebu da stvari dijagnostificiram do kraja i da kažem
ljudima da treba da mijenjaju svoje mišljenje. Da je obmana da ljudi ne
mogu da žive jedni sa drugima. Oni ne mogu da žive jedni sa drugima samo
ako im ne daš mogućnost da žive. A normalno je da ne mogu da žive
zajedno ako između njih ne postoji nikakav prostor, nikakva škola
nikakva bolnica, nikakva fabrika, to je bilo vezivno tkivo prije rata
i razlog zbog kojeg su ljudi zajedno radili i živjeli. Sve je uništeno.
Danas ljudi žive jedni pored drugih i osim psa u dvorištu , među
njima nema ništa. Ljudi nemaju para da idu jedni drugima ni na kfau, jer
da bi nekome otišao moraš mu kupiti kilu kafe i šećera. Oni su učinili
da ljudi nemaju para. Interes je jedini lijek protiv pojava o kojima vi
govorite. Danas ne postoji interes da se stvari počnu mijenjati.
Ovaj prostor nije dorastao demokratiji ni u kojem pravcu, ovaj je prostor
sazrio za protektorat, on je samo egzistirao kao dio nečeg većeg.
Ono što sam govorio „On meni nema Bosne“, to sa ovim prostorom a pogotovo
sa ovim stanjem nema nikakve veze. |
|
|