Ruđer Bošković – fizičar, matematičar, astronom, geodet, inžinjer, pjesnik, filozof i diplomata. Ubraja se među najistaknutije svjetske naučnike svoga vremena. Rođen je 26. 05. 1711 u Dubrovniku kao sedmo dijete majke Paule Bettera, koja potiće iz jedne bogate italijanske porodice, i oca Nikole Boškovića, hercegovačkog trgovca iz Orahova Dola kod Trebinja. Osnovno obrazovanje stekao je u Dubrovniku, a s 15 godina odlazi u Rim, gdje stupa u isusovački Collegium Romanum. Godine 1732. završava filozofiju, a nedugo zatim i teologiju. Po završenom studiju teologije zaređen u svećenika stupa u isusovački red, a 1740. godine postaje profesor matematike.
 
Ruđer Bošković se bavio mnogim matematičkim problemima, beskonačno malim veličinama, logaritmima negativnih brojeva, problemom tijela maksimalne atrakcije itd. U svojoj knjizi „Elementa matheseos universae“ (Rim, 1754. g.), daje znatan broj teorema iz trigonometrije, prvi izvodi četiri osnovne diferencijalne formule sferne trigonometrije, kao i oskulatorni krug. U raspravi „De aestu maris“ (1747.), prvi među matematičarima govori o neeuklidskoj geometriji, u kojoj se s krivuljama radi isto kao i s pravcima, te predlaže geometriju s tri i više prostornih i jednom vremenskom veličinom, koja se danas i upotrebljava.
 

Bavio se i astronomijom i objavio pet knjiga pod nazivom „Opera pertinentia ad opticam et astronomiam“ (1785.) U njima izlaže svoju teoriju o aberaciji svjetlosti, te kao i Einstein, smatra brzinu svjetlosti konstantnom. Po njemu je sve relativno, kako prostor, tako i vrijeme. Mjerila nisu konstantne dužine i smanjuju se u pravcu kretanja. Kao metodu za pronalaženje skretanja svjetlosnih zraka pri prolazu kroz razne sredine, preporučuje pokuse s dva teleskopa od kojih je jedan ispunjen vodom. Ispitujući krivulju refrakcije, prvi određuje visinu troposfere. Iz tri opažanja Sunčevih pjega određuje rotaciju Sunca i njegov promjer, izvodi jednačinu šestog stepena za kretanje kometa, koju su kasnije prihvatili Olbers, Langrange, Opolcer i Wilkens. Zamišlja zvijezde kao veća ili manja sunca. Njegova atomistika predvidjela je zvijezde sa vrlo gustom i vrlo razrijeđenom materijom, divove i patuljke, koji su otkriveni tek u 20. vijeku. Zvjezdarnica u Breri blizu Milana, za koju je izradio planove, bila je najmodernija u to doba. Osnovao je praktičnu astronomiju, prvi ukazao na potrebu ispitivanja grešaka mjernih instrumenata i dao formulu za njihove ispravke.

 
           

U geodeziji Ruđer Bošković 1741. godine iznosi ideju o geoidu kao obliku Zemlje. U knjizi „De litteraria expeditione per pontificiam ditione ad dimentiendos meridiani gradus et corrigendam mappam geographicam, iussu et auspiciis Benedicti XVI“ (1755.) prvi obraća pažnju na skretanja vertikala, što je, po njemu, posljedica nesrazmjerne raspodjele masa na površini Zemlje. U tu je svrhu 1750. izveo mjerenje meridijanskog luka između Rima i Riminija zajedno s Christopherom Maireom i razvio mrežu trokuta s dvjema geodetskim osnovicama kod Rima i Riminija. Knjiga je prevedena i na francuski 1770. godine.

U optici je poznat po instrumentima kao što je prizma s promjenljivim uglom i kružni mikrometar. U djelu „Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium“, objavljenom u Beču 1758. godine, iznosi da je sve materija i kretanje. Po njemu je materija sastavljena od istih elemenata, samo je različiti zakoni čine različitom. Bohrov atom je direktan potomak Boškovićevog atoma. On uvodi zakon sila, koje su odbojne na malim međuelektronskim udaljenostima, a privlačne na velikim udaljenostima, što kasnije dalje razvija Michael Faraday. Atom svodi na središnju tačku oko koje se šire oblaci privlačno-odbojnih sila (Boškovićevo polje).

Bošković se, iako svećenik, zalagao za Kopernikov sistem. Bio je vrlo ugledna ličnost tog vremena. Godine 1761. astronomi su se pripremali da posmatraju prolaz Venere ispred Sunčevog diska i u tu svrhu ga britanski Royal Society šalje u Istanbul (Carigrad) kako bi mogao posmatrati taj prolaz. Ruska akademija nauka ga prima za člana u Sankt Petersburgu. Francuska ga je 1773., kad je ukinut isusovački red, imenovala upravnikom optike za mornaricu. Bio je poznat i kao inženjer, pjesnik i diplomata. Kao inženjer, na zahtjev pape Benedikta XIV. napravio je planove za popravku apsida i kupola crkve Svetog Petra u Rimu i radio na isušivanju močvara u Italiji.

Kao diplomata odlazi u London kako bi ublažio sumnje Velike Britanije da Dubrovnik (Ragusa) pruža usluge Francuskoj i na taj način krši svoju neutralnost. Tada biva i primljen u londonski Royal Society. Ruđer Bošković je umro 13 februara 1787. godine u Milanu gdje je i sahranjen. Njegova najvažnija djela su:

– De maculis solaribus 1736. (O Sunčevim pjegama)
– De circulis oscillatoribus 1740. (O oskulatornom krugu)
– De viribus vivis 1745. (O živoj sili)
– De cometis 1746. (O kometama)
– De lumine 1748. (O svjetlosti)

   
Povratak na temu