Vuk Stefanović Karadžić je rođen u selu Tršić u blizini Loznice, zapadna Srbija, 17. novembra 1787. godine. Ime je dobio iz praznovjerja, a razlog tome je želja roditelja da ga zaštite od vještica, zbog kojih su, kako se vjerovalo, svi dotadašnji muški potomci u porodici umrli.
Od ranog djetinjstva ovaj genijalni samouk svojom snažnom voljom hvatao se u koštac sa opštom nepismenošću – iz Biblije je sam učio slova dok je čuvao stoku. Pisao je utapajući zaoštreni komad drveta u mastilo napravljeno od mješavine luga i vode ili životinjskog sala. Svoju pismenost proširuje pomažući u selu kod rođaka trgovca, koji je i sam brzo otkrio dječakovu nadarenost i pomagao mu koliko je mogao.

Vukov otac sina potom šalje u jednu manju privatnu školu u Loznicu. Škola biva poslije izvjesnog vremena zatvorena, pa on prelazi u obližnji manastir Tronoša. Cijelo to vrijeme Vuk je radoznalo i strpljivo sakupljao i zapisivao pjesme, narodne umotvorine i priče, koje su u to vrijeme bile usmeno prenošene s koljena na koljeno.

U Prvom srpskom ustanku postaje pisar kod hajdučkog harambaše, vojvode Đorđa Ćurčije, zatim pohađa školu koju je Dositej Obradović osnovao u Beogradu i radi kao carinik na Dunavu kod Kladova. Poslije propasti ustanka i pogibije vojvode, Vuk odlazi u Austriju (Karlowitz), gdje, između ostalog, uči njemački i latinski jezik. Nakon podizanja Drugog srpskog ustanka, vraća se u zemlju, gdje biva imenovan za ličnog sekretara prote Matije Nenadovica i član senata u Beogradu. Osmanlije guše i ovu narodnu bunu, njen vođa Đorđe Petrović Karađorđe, bježi u Austriju, a Vuk odlučuje da se i sam 1813. godine preseli u Beč i tamo nastavi svoj rad.

U Beču se povezuje i druguje sa više poznatih ličnosti tog vremena, kao što su Johann Wolfgang von Göthe, Jacob Grimm (braća Grimm), Leopold Ranke i mnogi drugi. Ipak, Vuk najviše vremena provodi i najprisnije je povezan sa jednim svojim sunarodnjakom, kojem u velikoj mjeri zahvaljuje uspjeh svog djela – reformi jezika u Srbiji – Jernejom Kopitarom. Iako se i sam bavio tom idejom, na odlučujući korak ga je naveo i u radu ga cijelo vrijeme podržavao ovaj njegov dobar prijatelj, slovenski jezikoslovac i slavist. Kopitar je, naime, kod Vuka vrlo brzo uočio veliku nadarenost u razumijevanju i shvatanju narodnog jezika i kluture i savjetovao ga da se posveti isključivo literarnom radu.
Široj javnosti pristupačne knjige u Srbiji u to vrijeme bile su napisane crkvenim staroslovenskim jezikom, čije je čitanje, ali i izgovor za običnog čovjeka bio teško pristupačan i razumljiv.

     
 
     

Vuk je zbog toga nastojao i svu svoju koncentraciju usredsredio na stvaranje jednog „narodnog“ jezika sa jednostavnim i razumljivim tonskim simbolima. Taj „novi“ jezik trebalo je da zamijeni do tada upotrebljavani, a on je u tu svrhu neumorno radio, objavljivao brojne jezičke radove, između ostalog narodnu poeziju, gramatiku, sastavio obiman riječnik, čija je misao vodilja bila njegova poznata uzrečica – Piši kao što govoriš, čitaj kako je napisano!

Godine 1828. knez Miloš Obrenović poziva ga nazad u zemlju sa molbom da se prihvati izrade zakonika tada već samostalne Srbije. Vuk je prihvatio poziv i prionuo na posao, ali, nakon samo dvije godine vraća se u Beč ne mogavši više, prema sopstvenom svjedočenju, podnijeti Obrenovićev despotizam, ali i pomalo razočaran nedostatkom dovoljnog broja zagovornika i pristalica provođenja neophodnih jezičkih reformi. Zdravog rasuđivanja i sa dragocjenom osobinom da shvati suštinu stvari, a rješenja izrazi jednostavno i svakom razumljivo, Vuk je znao da pobjede na bojnom polju predstavljaju samo dio uspjeha narodne revolucije i da kultura, u koju obavezno spada i jezik, nije ništa manje važna za postojanje jednog naroda. Na svoj način se, dakle, borio protiv samovlašća kneza Miloša Obrenovića i jakog fronta protivnika reforme jezika.

Narednih godina (1834-1838) dao se na putovanja po Dalmaciji, Crnoj Gori, Mađarskoj i Hrvatskoj, a nešto kasnije i Srbiji, svo vrijeme ne prestajući boriti se za ostvarenje svog sna. Mnoga svoja djela prevodio je ili objavljivao na njemačkom jeziku. Njegov rad visoko vrednuju, između ostalih, akademije nauka u Beču, Berlinu, Moskvi, Jeni i Petrogradu i proglašavaju ga za svog počasnog člana.

 
U domovini ima manje uspjeha – osim Obrenovića dugo se i srpska pravoslavna crkva protivila revolucionarnoj jezičkoj promjeni, sluteći čak i smanjenje broja pristalica, te na svoju stranu pokušava da privuče mnoge vodeće političke veličine tadašnje Srbije, što joj je dobrim dijelom i uspijevalo. Ipak, Vukove reformatorske ideje vremenom su sve više prihvatane u narodu, a odlučujuću prevagu su odnijele 1847. godine, kada su, na „novom“ jeziku, objavljene "Pesme" Branka Radičevića – dokaz da se "Vukovim jezikom" mogu pisati i umjetnička djela.
Time je velika jezička reforma nepovratno zauzela svoje mjesto u narodu.Urođena svestranost tjerala ga je dalje, pa je, zajedno sa čitavim nizom srpskih, hrvatskih i drugih jezikoslovaca tog vremena (Đuro Daničić, vođa ilirskog pokreta u Hrvatskoj Ivan Mažuranić, već spomenuti Jernej Kopitar i mnogi drugi) 1850. godine, a na prijedlog i inicijativu slovenca Frana Miklošiča, učestvovao u izradi tzv. Bečkog sporazuma!

Cilj sporazuma je bio stvaranje „jednog jezika za jedan narod“, koji poznajemo kao srpskohrvatski jezik, a time je trebalo da bude obuhvaćen cjelokupni region južnoslovenskih (jugoslovenskih) zemalja. Kao posebno bogatstvo tog jezika prihvaćena je mogućnost da se zadrže latinica i ćirilica kao pismene forme. Fonetski simboli imali su u oba pisma isto značenje, iako su neki od njih pisani različito.

Već u poodmakloj starosnoj dobi Vuk je odlučio da ostatak svog života provede u Austriji. Bio je oženjen Anom Kraus, austrijankom, sa kojom je imao 13. djece. Jedna od njegovih kćerki, Wilhelmine, ostala je uz oca do njegove smrti i pomagala mu u radu, a poslije se vrlo uspješno bavila slikarstvom. Vuk Stefanović Karadžić je umro u Beču, 07. februara 1864., a 1897. godine njegovi su ostaci preneseni u Beograd. Njegov dugogodišnji rad obilježilo je bavljenje filologijom, etnologijom, književnošću, prevođenjem i diplomatijom, organizovao je istraživanja u svim jugoslovenskim zemljama, a kao njegovo najznačajnije i najvažnije dostignuće može se sa sigurnošću izdvojiti reforma pravopisa i književnog jezika u Srbiji! Doživio je da ta njegova jezička reforma 1860. godine bude i zvanično prihvaćena od svih narodnih slojeva i državnih struktura, pa i same srpske pravoslavne crkve, čime je njegov životni cilj bio i ostvaren.

                   
Vrh stranice Povratak na temu