|
Na
policama su memorabilije NOB-e i socijalizma, na zidovima portreti Josipa
Broza Tita: dominira onaj na kojemu je maršal predstavljen u intelektualističkoj
pozi civilnoga predsjednika države. Do rata, taj je portret zauzimao središnje
mjesto u sarajevskoj gradskoj vijećnici. Geler je u ratu posrijed
srijede rasparao platno. Slika je potom bačena u podrum i zaboravljena,
da bi je odande nakon desetak godina spasio Muhidin Hamamdžić, prvi
SDP-ov gradonačelnik Sarajeva, poklonivši je na čuvanje Društvu
Josip Broz Tito. Najbolja odluka: tu je portret otrgnut zaboravu. Tu,
u sarajevskome Društvu Josip Broz Tito, bolja prošlost nadživljuje beskrajnu
muku bosanske sadašnjosti; jugoslavenstvo tu živi kao da se nikada ništa
nije dogodilo.
Strašna
bol
–
Raspad Jugoslavije za mene je bol, strašna bol – kaže za naš list Dževad
Kapetanović, bivši novinar Radio Sarajeva i diplomat SFRJ, a kasnije
i samostalne BiH.
–
Živim s osjećajem zvijeri stjerane u kavez: živio sam u Jugoslaviji,
moj je bio Split, Ljubljana, Skopje, Ohrid, Novi sad, Zagreb, Dubrovnik...
Sve je to bilo moje. I sve sam to volio, kao što volim i Sarajevo. Osjećam
se Jugoslavenom, i žalim što Jugoslavija više ne postoji. Jer, netko iz
istočne Hrvatske danas se u Splitu osjeća kao kod kuće,
a ja ne mogu, ja sam u Splitu stranac. Žao mi je to i bolno. Zato sam
prvih godina bio prekinuo sva putovanja izvan Sarajeva. Prije toga, svijet
sam obišao! Bio sam jugoslavenski diplomat, u Londonu sam bio k'o u Mostaru.
Ali kad se raspala Jugoslavija, rekao sam: ne! Ti si sad osuđen na
tamnicu, na logor koji se zove Sarajevo, i tu imaš samo minimalna prava.
Jer kamo god dođeš, otpadnik si, stranac. Kad sam radio u jugoslavenskoj
ambasadi u Bernu, osjećao sam se ponosno. Uživao sam ugled. A kad
sam 1993. došao u isto mjesto, samo u ambasadu BiH, ništa pobogu nisam
mogao. Baš kao i izbjeglice iz ove naše zemlje! Razlika je bila nebo i
zemlja. Osjećao sam se izgubljen, ni tamo ni 'vamo, ništa nije moje.
Ni ovo ovdje nije moje! Ovdje je fašizam na vlasti, i ja se s tim ne mogu
pomiriti – pripovijeda Dževad Kapetanović.
Tisuće
identiteta
Taj
72-godišnji Sarajlija fizički pati zbog nestanka zemlje u kojoj je
živio dobro. Goran Behmen, pak, svoje jugoslavenstvo utemeljuje u racionalnom
izboru. Dževadovi su osjećaji žestoki, tuga za izgubljenim razdiruća,
a potpuna politička nemoć samo pojačava osjećaj gubitka.
Gorana Behmena, pak, racionalno razumijevanje današnjice navodi da odbaci
nacionalizam.
–
Jugoslavenstvo je moj kulturološki izbor, i ja ga se ne stidim. Nacionalnost
je samo jedan od tisuću mogućih identiteta. Ja sam, primjerice,
južni Slaven, svjestan da su mi ostali južni Slaveni bliži od drugih naroda.
Jezik mi je južnoslavenski. Zašto ne bih bio i Bosanac i Hercegovac i
južni Slaven u isto vrijeme? Ali istodobno imam i emotivnu i kulturološku
vezu i identifikaciju s tekovinama bivše Jugoslavije, i ne vidim zašto
bih se toga stidio. Jer ako može postojati europski identitet, zašto ne
bi mogao postojati južnoslavenski, koji će se jednog dana, kao regionalni,
uklopiti u europski identitet? – argumentira Behmen. On se izjašnjava
»Bosancem i Hercegovcem, južnim Slavenom«. Kad je u Sarajevu počeo
rat, imao je 14 godina. Jugoslavije se ne sjeća; što zna, zna iz
svjedočanstava. Na Pravnom fakultetu u Sarajevu završio je pravo,
a potom magistrirao srednjevjekovlje kod uglednoga povjesničara umjetnosti
Dubravka Lovrenovića. Danas, u zapučku otmjenoga odijela udjenuta
mu je crvena maramica.
Sljedeća
Jugoslavija
Tristopedeset
kilometara sjeveroistočno, u Svetogorskoj ulici 21 u Beogradu, poznato
je kazalište Atelje 212. U uredu direktora Kokana Mladenovića kalendar
je za 2011. s fotografijama Titovih državničkih putovanja, a na zidovima
feralovske fotomontaže Mladenovićeve glave u poznate Titove fotografije:
umjesto Jasera Arafata, Tito grli Mladenovića; umjesto Che Guevare,
Tito pozdravlja Mladenovića; umjesto Gamala Abdela Nasera, Tito se
rukuje s Mladenovićem, 43-godišnjim Nišlijom koji je u Beogradu završio
Akademiju dramskih umjetnosti, a sada na reveru nosi bedž s jugoslavenskom
zastavom. Mladenovićevo je jugoslavenstvo postmodernističko
i nekonvencionalno, ali zato ništa manje seriozno: »Jugosloven sam po
opredjeljenju. Što se dogodilo s više od milijun ljudi koji su se na popisu
1991. izjasnili kao Jugosloveni? Postali su Hazari, imaginarni narod.
No tvrdim da nisu prestali postojati. Jugoslovenstvo nije politička
kategorija kakvu su nam pokušavali nametnuti, nego najprirodnije moguće
stanje eksjugoslavenskih naroda. Vjerujem da je ono realna budućnost,
makar, tragikomično, bilo ostvareno kroz zajednički europski
okvir. Jer, mi nemamo bližih naroda od nas samih, a uvijek se ponašamo
kao da će poslije tih naših ratova pored nas živjeti Finci, Šveđani
ili Meksikanci. Neće. Uvijek ćemo živjeti samo mi – odlučnim
glasom, uvježbanim za javne nastupe, nadglasava Kokan Mladenović
vrevu obližnje »Srpske kafane«, redovito svratište kazališnih ljudi, u
kojemu se jede, pije i buči mnogo, obilno i nezaboravno. Aktualna
kazališna sezona Ateljea 212 nazvana je »NexT YU«. Ta je riječ kombinacija
»Next Yu« i »Ex Yu«, »sljedeća Jugoslavija« i »bivša Jugoslavija«.
Male
kulture
–
Nastojimo vidjeti što je, dva desetljeća poslije raspada, moguće
od jugoslavenskoga kulturnog prostora. Sve reakcije pokazuju da je pravo
vrijeme. Svi jedva čekaju da sudjeluju, bez obzira na naziv sezone,
koji je donedavna odbijao razne kulturne i nacionalne krugove. Ne možemo
negirati da su svi narodi u Jugoslaviji doživjeli ogroman društveni i
kulturni prosperitet, ali ni to da je u jednom trenutku ta zajednica postala
neprihvatljiv okvir za dobar dio njenih naroda. Ali ja neću prestati
vjerovati da je jedinstvo različitosti, koje je proklamirala bivša
Jugoslavija, najbolja kombinacija za narode koji ovdje žive. Što je, ustalom,
EU? – govori Mladenović. Repertoar kazališne sezone posvećene
Jugoslaviji združit će cijelu bivšu državu, od Miroslava Krleže do
Zijaha Sokolovića, od Slovenije do Makedonije, od Abdulaha Sidrana
do Damira Šodana.
–
Preskupo smo platili zatvaranje u kulturne i političke kasabe. Prestankom
dobroga rivaliteta dobili ste samodovoljne, male kulture koje imaju mnogo
više nacionalnog, a mnogo manje kulturnog. Svi stagniramo. Osjećaj
je većine kazališnih ljudi s prostora bivše Jugoslavije da smo zatvaranjem
svi jako puno izgubili. Tijesno je, gušimo se u provincijalizmu. Kao što
kaže Radomir Konstantinović: čim se uguši rivalitet i konkurencija,
palanka pomisli da je najvažnija. »NexT YU« samo je jedan vid reaktualizirane
diskusije o ostavštini jugoslavenstva. U Beogradu je potkraj listopada
održana javna tribina o poputbini nestale nacije, na kojoj su govorili
redatelj Želimir Žilnik, glumica Mirjana Karanović i pisci Ante Tomić,
Miljenko Jergović i Muharem Bazdulj. U ožujku ove godine u Zagrebu
je osnovana podružnica Saveza Jugoslavena. U Splitu je utemeljen Klub
Jugoslavena. Dvadeset godina poslije raspada Jugoslavije, jugoslavenstvo
je očito preživjelo, a Jugoslaveni opet počinju govoriti. Sarajevski
filozof Ugo Vlaisavljević ne čudi se tome:
Višeslojan
osjećaj
–
Vrlo je interesantan taj nepotpuni nestanak jugoslavenskog identiteta.
Njegovi se ostaci itekako naziru. Od države više nema ništa, ali ne možemo
tvrditi da je s državom nestao i identitet. Treba vidjeti tinja li i dalje
nešto što je bilo upisano u meso i u duše ljudi, treba kopati po toj olupini,
da se vidi hoće li isplivati samo krhotine, ili i nešto više. Valjalo
bi, svakako, istražiti i dubinsku i površinsku strukturu jugoslavenskoga
identiteta danas – kazao je Vlaisavljević za naš list. Da je došlo
vrijeme da se o jugoslavenstvu govori »na pravi način, jer je sve
dosad bilo kao u nekoj magli«, smatra i Sonja Biserko, aktivistica za
ljudska prava iz Beograda, koja je u Srbiji bila jedna od najistaknutijih
zagovornica prava svakoga od južnoslavenskih naroda da imaju svoju državu.
–
Jugoslavenstvo svakako jest zanimljivo, i čini se da stiže vrijeme
uravnoteženoga razgovora o njemu. Na osobnoj razini, taj je osjećaj
višeslojan, i treba ga analizirati od osobe do osobe, jer su i motivi
različiti – kaže Sonja Biserko. No na političkoj razini, Biserko
smatra da je jugoslavenski ustav iz 1974. dao okvir za buduće osamostaljenje
republika.
–
U tom je smislu bio emancipirajući. U proteklih dvadeset godina svi
su negirali Jugoslaviju, a baš je njezin ustav bio polazna točka
Badinterovoj komisiji, koja je postojeće republičke granice
proglasila državnima. Ustav iz 1974. dobacio je koliko je mogao u tadašnjim
okolnostima. Kasnija politička scena razvijala se iz njega. Razočarava
to što se u proteklih dvadeset godina sve srušilo, i što nitko nije raspravljao
o dostignućima socijalističke Jugoslavije, bila ona dobra ili
loša. Šutnja i negiranje je neiskren, nezreo i nedorastao odnos prema
vlastitoj prošlosti. Bez pravoga uvida naprosto ne možete dalje – upozorava
Sonja Biserko.
Mješoviti
brakovi
Zagrebački
pisac i romanist Predrag Matvejević, koji je osamdesetih napisao
knjigu »Jugoslavenstvo danas«, podsjeća kako se »nakon raspada Jugoslavije,
svako jugoslavenstvo poistovjetilo s najgorim od onoga što je u sebi nosilo:
integralizmom, unitarizmom, negacijom posebnih identiteta i vrlo često,
s velikosrpskom idejom koja je svojedobno brisala druge ideje. No kroz
povijest, jugoslavenstvo je bilo i nešto drugo, na trenutke mnogo više
i mnogo bolje.
–
U mješovitim brakovima posljednjega rata, naročito u BiH, mnogi su
taj rat doživljavali kao tragediju, ne znajući kamo da se svrstaju,
pa su osuđivali sve rušitelje dotadašnje zajednice. Valja i njih
shvatiti, i ne poistovjećivati ih s onima koji su počinili zločine
– kaže Matvejević koji podsjeća i na snažnu povijest jugoslavenske
ideje, naročito u Hrvata. Matvejević pritom ističe važnost
kulturne suradnje.
–
Kultura može uspostaviti odnose koji nikoga ne vežu, a svima nude šansu
da osmisle vlastiti stav i suoče ga s drugima. Valja izaći iz
uskog nacionalnog koncepta kakav je u Europi vladao u pretprošlom stoljeću,
i koji se, ne slučajno, i u većim i razvijenijim zemljama pretvorio
u fašizam. Smiješno je vidjeti one koji strahuju od svake korespondencije
među ovim kulturama. Jer, sam nam jezik dopušta visok stupanj uzajamnog
razumijevanja. Posijano je neko glupo sjeme, iz kojega raste strah da
nas netko želi otuđiti, oduzeti nam nešto, nametnuti nešto drugo.
Taj strah valja obuzdati, pa ako treba, i ismijati ga, jer vodi u najgori
tip provincijalizma, onaj koji nije kadar korespondirati s Europom današnjice,
u koju želimo i zaslužujemo ući – kaže Matvejević. Danas, svi
se slažu da države Jugoslavije više ne može biti. –
Nitko od ruševina ne može napraviti državu – kaže u Zagrebu Matvejević.
Zajednička
pretpovijest
–
Sve su nam oteli, samo još jugoslavenstvo nisu. Ali novu Jugoslaviju nećemo
stvarati. Može se i bez nje. Hajdemo dalje kao ljudi, k Europi, k svijetu.
Ali nemojmo negirati ono što je postojalo, i ono što je bilo vrijedno
– vapi iz Sarajeva Dževad Kapetanović. Opće je uvjerenje da
je EU rješenje i nadomjestak za ono dobro.
–
EU se bazira na regionalnim inicijativama. Ono što se nekada zvalo Jugoslavijom,
danas se zove zapadnim Balkanom. Uspostavlja se jaka regionalna suradnja,
što je i normalno. Nema nikakvog razloga plašiti se suradnje, niti je
nazivati oživljavanjem ili povampirenjem Jugoslavije. Od toga nema ništa,
ali sasvim je normalno da zemlje s komplementarnom privredom, istim ili
sličnim jezicima – kako tko hoće – sličnim mentalitetom,
kulturološkim obrascima, surađuju na svim poljima. Zašto ne? – pita
Goran Behmen. |
|
|
|
DOPUSTITI
PRAVO NA IZJAŠNJAVANJE
Jugoslaveni
postoje! Udruženje »Naša Jugoslavija« traži da se ta jednostavna činjenica
prizna kao pravo – zahtjev je kojim udruženje kojemu BiH onemogućuje
registraciju iskazuje želju za službenim priznanjem jugoslavenske nacionalnosti.
Ona nije priznata ni u Hrvatskoj, ni u BiH, ni u Srbiji. Na popisu stanovništva
1991. u Hrvatskoj, Jugoslavenom se izjasnio 106.041 građanin. Deset
godina ranije, bilo je ih 379.957, a 1971. 84.118. U Srbiji, pretpostavlja
se da danas živi oko 80 tisuća ljudi koji se izjašnjavaju Jugoslavenima.
Potkraj 2009. godine, oko šest tisuća ljudi potpisalo je zahtjev
za priznavanjem jugoslavenske nacionalnosti, ali taj je zahtjev nedavno
službeno odbijen, pa će na predstojećem popisu stanovništva
ove godine Jugoslaveni u Srbiji, baš kao i u Hrvatskoj, potpasti pod kategoriju
»ostalih«. U BiH je isto tako, ali ondje su »ostali« i zakonski diskriminirani,
jer se ne mogu kandidirati za članove Predsjedništva BiH, u kojemu
postoje samo tri mjesta za predstavnika Hrvata, Bošnjaka i Srba. Takvo
je rješenje poznatom presudom »Sejdić-Finci« ukinuo i Sud za ljudska
prava u Strasbourgu, pa BiH prijeti izbacivanje iz Vijeća Europe
ne promijeni li to diskriminirajuće zakonsko rješenje. Povrh toga,
Ministarstvo pravde BiH sa zanimljivim je objašnjenjem odbilo je registrirati
udruženje »Naša Jugoslavija«: zato što iz »naziva udruženja nije izbrisalo
riječ »Jugoslavija«.
Dževad
Kapetanović kaže da će se na popisu, bude li ga u BiH, izjasniti
kao »ostali«, »premda sam Jugoslaven«. –
Kad čuju moje muslimansko ime, pitaju me: »Bošnjak?« Kao da mi šamar
udari! To je za mene zaista uvreda. Još da mi kažu »Bosanac«, nekako bih
i progutao. Ali »Bošnjak«, to mi je katastrofa. Srbin nisam, Hrvat nisam
– Jugoslaven sam – kaže.
I
ostali se naši sugovornici slažu da da treba priznati jugoslavensku nacionalnost.
–
Ljudi se osjećaju kako se osjećaju. To treba uvažiti. Identitet
je vrlo kompleksan, mnogo je širi od uskoga nacionalnog, a i mijenja se.
Možda dolazi vrijeme kad će se na sve to drukčije gledati. Držim
da treba dopustiti tu vrst izjašnjavanja – kaže Biserko.
POGUBNA
NACIONALISTIČKA PROPAGANDA
Zlatko
Stojković je Jugoslaven iz Pule koji od 1988. živi u Njemačkoj.
Prije dvije godine osnovao je udruženje »Naša Jugoslavija« koje okuplja
Jugoslavene i zauzima se za službeno priznanje jugoslavenske nacije u
Hrvatskoj.
–
Uoči posljednje promjene Ustava, predsjedniku Sabora Luki Bebiću
i desetak saborskih zastupnika, među kojima i Damiru Kajinu i Željki
Antunović, poslali smo zahtjev za službeno priznanje jugoslavenske
nacije. Odgovor nismo dobili, a ni novine nisu ništa objavile – kazao
nam je Stojković. –
Jugoslavenstvo shvaćam kao simbiozu svih zajedničkih karakteristika
podneblja u kojemu žive naši narodi. Osobno, majka mi je Hrvatica, otac
Srbin. Odrastao sam u tolerantnoj okolini, u kojoj su skladno živjeli
i Talijani, i Srbi, i Hrvati, i Muslimani, i Makedonci. Iz današnje perspektive,
bilo je to vrijeme kakvo se samo poželjeti može – tvrdi Stojković.
On dijeli dojam da u Hrvatskoj postoji veći zazor prema Jugoslavenima
nego u Srbiji ili BiH.
–
Devedesetih je nacionalizam bio toliko jak, i izvana i iznutra, da su
se ljudi počeli bojati izjašnjavati se Jugoslavenima. Teško je vjerovati
da je onoliki pad broja Jugoslavena posljedica prirodnih razloga.
Nacionalistička
se propaganda strahovito raširila, pa se ljudi i danas boje za posao i
egzistenciju – drži Stojković. Drugi razlog vidi u »osjećaju
nemoći koji ljude sprečava da pokušaju išta promijeniti«. –
No, taj osjećaj djeluje samo dok nas je malo. Kad nas bude sto, dvjesto
tisuća, morat će nas uzeti u obzir – optimističan je naš
sugovornik. Zlatka Stojkovića vrijeđa nepriznavanje jugoslavenske
nacije.
–
Ljudi smo, nismo »ostali«, i želimo da nas se poštuje. To »ostali« s ljudskim
pravima nema veze – tvrdi Stojković koji današnje vlasti u državama
bivše Jugoslavije optužuje da prisvajaju sve dobro iz Jugoslavije, a da
tu državu istodobno optužuju za sve što je u njoj bilo loše. |
|
|