DVA DESETLJEĆA KASNIJE: OPORAVLJA LI SE NAZIV ETNIČKIH SKUPINA BIVŠE DRŽAVE

JUGOSLAVENSKA IDEJA - UTOPIJA ILI REALNOST

               
Piše: Boris Pavelić
 
Hajde sad, nek' netko kaže, čiji je bend EKV? Ili čiji je bend Bijelo dugme? Ili čiji su Indexi? Ne možemo reći da je EKV samo srbijanski. Ili da je Dugme samo bosansko il' sarajevsko. Ne, ti su kulturni fenomeni, današnjim rječnikom, regionalni. A ondašnjim – jugoslavenski. Tako govori Goran Behmen, 32-godišnji savjetnik u odsjeku za Aziju i Afriku Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Razgovaramo u prostorijama Društva Josip Broz Tito u središtu Sarajeva, u ulici Ćemaluša, koju neki članovi društva više vole zvati bivšim nazivom, ulicom Šaloma Albaharija.
 

Na policama su memorabilije NOB-e i socijalizma, na zidovima portreti Josipa Broza Tita: dominira onaj na kojemu je maršal predstavljen u intelektualističkoj pozi civilnoga predsjednika države. Do rata, taj je portret zauzimao središnje mjesto u sarajevskoj gradskoj vijećnici. Geler je u ratu posrijed srijede rasparao platno. Slika je potom bačena u podrum i zaboravljena, da bi je odande nakon desetak godina spasio Muhidin Hamamdžić, prvi SDP-ov gradonačelnik Sarajeva, poklonivši je na čuvanje Društvu Josip Broz Tito. Najbolja odluka: tu je portret otrgnut zaboravu. Tu, u sarajevskome Društvu Josip Broz Tito, bolja prošlost nadživljuje beskrajnu muku bosanske sadašnjosti; jugoslavenstvo tu živi kao da se nikada ništa nije dogodilo.

Strašna bol

– Raspad Jugoslavije za mene je bol, strašna bol – kaže za naš list Dževad Kapetanović, bivši novinar Radio Sarajeva i diplomat SFRJ, a kasnije i samostalne BiH.
– Živim s osjećajem zvijeri stjerane u kavez: živio sam u Jugoslaviji, moj je bio Split, Ljubljana, Skopje, Ohrid, Novi sad, Zagreb, Dubrovnik... Sve je to bilo moje. I sve sam to volio, kao što volim i Sarajevo. Osjećam se Jugoslavenom, i žalim što Jugoslavija više ne postoji. Jer, netko iz istočne Hrvatske danas se u Splitu osjeća kao kod kuće, a ja ne mogu, ja sam u Splitu stranac. Žao mi je to i bolno. Zato sam prvih godina bio prekinuo sva putovanja izvan Sarajeva. Prije toga, svijet sam obišao! Bio sam jugoslavenski diplomat, u Londonu sam bio k'o u Mostaru. Ali kad se raspala Jugoslavija, rekao sam: ne! Ti si sad osuđen na tamnicu, na logor koji se zove Sarajevo, i tu imaš samo minimalna prava. Jer kamo god dođeš, otpadnik si, stranac. Kad sam radio u jugoslavenskoj ambasadi u Bernu, osjećao sam se ponosno. Uživao sam ugled. A kad sam 1993. došao u isto mjesto, samo u ambasadu BiH, ništa pobogu nisam mogao. Baš kao i izbjeglice iz ove naše zemlje! Razlika je bila nebo i zemlja. Osjećao sam se izgubljen, ni tamo ni 'vamo, ništa nije moje. Ni ovo ovdje nije moje! Ovdje je fašizam na vlasti, i ja se s tim ne mogu pomiriti – pripovijeda Dževad Kapetanović.

Tisuće identiteta

Taj 72-godišnji Sarajlija fizički pati zbog nestanka zemlje u kojoj je živio dobro. Goran Behmen, pak, svoje jugoslavenstvo utemeljuje u racionalnom izboru. Dževadovi su osjećaji žestoki, tuga za izgubljenim razdiruća, a potpuna politička nemoć samo pojačava osjećaj gubitka. Gorana Behmena, pak, racionalno razumijevanje današnjice navodi da odbaci nacionalizam.

– Jugoslavenstvo je moj kulturološki izbor, i ja ga se ne stidim. Nacionalnost je samo jedan od tisuću mogućih identiteta. Ja sam, primjerice, južni Slaven, svjestan da su mi ostali južni Slaveni bliži od drugih naroda. Jezik mi je južnoslavenski. Zašto ne bih bio i Bosanac i Hercegovac i južni Slaven u isto vrijeme? Ali istodobno imam i emotivnu i kulturološku vezu i identifikaciju s tekovinama bivše Jugoslavije, i ne vidim zašto bih se toga stidio. Jer ako može postojati europski identitet, zašto ne bi mogao postojati južnoslavenski, koji će se jednog dana, kao regionalni, uklopiti u europski identitet? – argumentira Behmen. On se izjašnjava »Bosancem i Hercegovcem, južnim Slavenom«. Kad je u Sarajevu počeo rat, imao je 14 godina. Jugoslavije se ne sjeća; što zna, zna iz svjedočanstava. Na Pravnom fakultetu u Sarajevu završio je pravo, a potom magistrirao srednjevjekovlje kod uglednoga povjesničara umjetnosti Dubravka Lovrenovića. Danas, u zapučku otmjenoga odijela udjenuta mu je crvena maramica.

Sljedeća Jugoslavija

Tristopedeset kilometara sjeveroistočno, u Svetogorskoj ulici 21 u Beogradu, poznato je kazalište Atelje 212. U uredu direktora Kokana Mladenovića kalendar je za 2011. s fotografijama Titovih državničkih putovanja, a na zidovima feralovske fotomontaže Mladenovićeve glave u poznate Titove fotografije: umjesto Jasera Arafata, Tito grli Mladenovića; umjesto Che Guevare, Tito pozdravlja Mladenovića; umjesto Gamala Abdela Nasera, Tito se rukuje s Mladenovićem, 43-godišnjim Nišlijom koji je u Beogradu završio Akademiju dramskih umjetnosti, a sada na reveru nosi bedž s jugoslavenskom zastavom. Mladenovićevo je jugoslavenstvo postmodernističko i nekonvencionalno, ali zato ništa manje seriozno: »Jugosloven sam po opredjeljenju. Što se dogodilo s više od milijun ljudi koji su se na popisu 1991. izjasnili kao Jugosloveni? Postali su Hazari, imaginarni narod. No tvrdim da nisu prestali postojati. Jugoslovenstvo nije politička kategorija kakvu su nam pokušavali nametnuti, nego najprirodnije moguće stanje eksjugoslavenskih naroda. Vjerujem da je ono realna budućnost, makar, tragikomično, bilo ostvareno kroz zajednički europski okvir. Jer, mi nemamo bližih naroda od nas samih, a uvijek se ponašamo kao da će poslije tih naših ratova pored nas živjeti Finci, Šveđani ili Meksikanci. Neće. Uvijek ćemo živjeti samo mi – odlučnim glasom, uvježbanim za javne nastupe, nadglasava Kokan Mladenović vrevu obližnje »Srpske kafane«, redovito svratište kazališnih ljudi, u kojemu se jede, pije i buči mnogo, obilno i nezaboravno. Aktualna kazališna sezona Ateljea 212 nazvana je »NexT YU«. Ta je riječ kombinacija »Next Yu« i »Ex Yu«, »sljedeća Jugoslavija« i »bivša Jugoslavija«.

Male kulture

– Nastojimo vidjeti što je, dva desetljeća poslije raspada, moguće od jugoslavenskoga kulturnog prostora. Sve reakcije pokazuju da je pravo vrijeme. Svi jedva čekaju da sudjeluju, bez obzira na naziv sezone, koji je donedavna odbijao razne kulturne i nacionalne krugove. Ne možemo negirati da su svi narodi u Jugoslaviji doživjeli ogroman društveni i kulturni prosperitet, ali ni to da je u jednom trenutku ta zajednica postala neprihvatljiv okvir za dobar dio njenih naroda. Ali ja neću prestati vjerovati da je jedinstvo različitosti, koje je proklamirala bivša Jugoslavija, najbolja kombinacija za narode koji ovdje žive. Što je, ustalom, EU? – govori Mladenović. Repertoar kazališne sezone posvećene Jugoslaviji združit će cijelu bivšu državu, od Miroslava Krleže do Zijaha Sokolovića, od Slovenije do Makedonije, od Abdulaha Sidrana do Damira Šodana.

– Preskupo smo platili zatvaranje u kulturne i političke kasabe. Prestankom dobroga rivaliteta dobili ste samodovoljne, male kulture koje imaju mnogo više nacionalnog, a mnogo manje kulturnog. Svi stagniramo. Osjećaj je većine kazališnih ljudi s prostora bivše Jugoslavije da smo zatvaranjem svi jako puno izgubili. Tijesno je, gušimo se u provincijalizmu. Kao što kaže Radomir Konstantinović: čim se uguši rivalitet i konkurencija, palanka pomisli da je najvažnija. »NexT YU« samo je jedan vid reaktualizirane diskusije o ostavštini jugoslavenstva. U Beogradu je potkraj listopada održana javna tribina o poputbini nestale nacije, na kojoj su govorili redatelj Želimir Žilnik, glumica Mirjana Karanović i pisci Ante Tomić, Miljenko Jergović i Muharem Bazdulj. U ožujku ove godine u Zagrebu je osnovana podružnica Saveza Jugoslavena. U Splitu je utemeljen Klub Jugoslavena. Dvadeset godina poslije raspada Jugoslavije, jugoslavenstvo je očito preživjelo, a Jugoslaveni opet počinju govoriti. Sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević ne čudi se tome:

Višeslojan osjećaj

– Vrlo je interesantan taj nepotpuni nestanak jugoslavenskog identiteta. Njegovi se ostaci itekako naziru. Od države više nema ništa, ali ne možemo tvrditi da je s državom nestao i identitet. Treba vidjeti tinja li i dalje nešto što je bilo upisano u meso i u duše ljudi, treba kopati po toj olupini, da se vidi hoće li isplivati samo krhotine, ili i nešto više. Valjalo bi, svakako, istražiti i dubinsku i površinsku strukturu jugoslavenskoga identiteta danas – kazao je Vlaisavljević za naš list. Da je došlo vrijeme da se o jugoslavenstvu govori »na pravi način, jer je sve dosad bilo kao u nekoj magli«, smatra i Sonja Biserko, aktivistica za ljudska prava iz Beograda, koja je u Srbiji bila jedna od najistaknutijih zagovornica prava svakoga od južnoslavenskih naroda da imaju svoju državu.

– Jugoslavenstvo svakako jest zanimljivo, i čini se da stiže vrijeme uravnoteženoga razgovora o njemu. Na osobnoj razini, taj je osjećaj višeslojan, i treba ga analizirati od osobe do osobe, jer su i motivi različiti – kaže Sonja Biserko. No na političkoj razini, Biserko smatra da je jugoslavenski ustav iz 1974. dao okvir za buduće osamostaljenje republika.

– U tom je smislu bio emancipirajući. U proteklih dvadeset godina svi su negirali Jugoslaviju, a baš je njezin ustav bio polazna točka Badinterovoj komisiji, koja je postojeće republičke granice proglasila državnima. Ustav iz 1974. dobacio je koliko je mogao u tadašnjim okolnostima. Kasnija politička scena razvijala se iz njega. Razočarava to što se u proteklih dvadeset godina sve srušilo, i što nitko nije raspravljao o dostignućima socijalističke Jugoslavije, bila ona dobra ili loša. Šutnja i negiranje je neiskren, nezreo i nedorastao odnos prema vlastitoj prošlosti. Bez pravoga uvida naprosto ne možete dalje – upozorava Sonja Biserko.

Mješoviti brakovi

Zagrebački pisac i romanist Predrag Matvejević, koji je osamdesetih napisao knjigu »Jugoslavenstvo danas«, podsjeća kako se »nakon raspada Jugoslavije, svako jugoslavenstvo poistovjetilo s najgorim od onoga što je u sebi nosilo: integralizmom, unitarizmom, negacijom posebnih identiteta i vrlo često, s velikosrpskom idejom koja je svojedobno brisala druge ideje. No kroz povijest, jugoslavenstvo je bilo i nešto drugo, na trenutke mnogo više i mnogo bolje.

– U mješovitim brakovima posljednjega rata, naročito u BiH, mnogi su taj rat doživljavali kao tragediju, ne znajući kamo da se svrstaju, pa su osuđivali sve rušitelje dotadašnje zajednice. Valja i njih shvatiti, i ne poistovjećivati ih s onima koji su počinili zločine – kaže Matvejević koji podsjeća i na snažnu povijest jugoslavenske ideje, naročito u Hrvata. Matvejević pritom ističe važnost kulturne suradnje.

– Kultura može uspostaviti odnose koji nikoga ne vežu, a svima nude šansu da osmisle vlastiti stav i suoče ga s drugima. Valja izaći iz uskog nacionalnog koncepta kakav je u Europi vladao u pretprošlom stoljeću, i koji se, ne slučajno, i u većim i razvijenijim zemljama pretvorio u fašizam. Smiješno je vidjeti one koji strahuju od svake korespondencije među ovim kulturama. Jer, sam nam jezik dopušta visok stupanj uzajamnog razumijevanja. Posijano je neko glupo sjeme, iz kojega raste strah da nas netko želi otuđiti, oduzeti nam nešto, nametnuti nešto drugo. Taj strah valja obuzdati, pa ako treba, i ismijati ga, jer vodi u najgori tip provincijalizma, onaj koji nije kadar korespondirati s Europom današnjice, u koju želimo i zaslužujemo ući – kaže Matvejević. Danas, svi se slažu da države Jugoslavije više ne može biti. – Nitko od ruševina ne može napraviti državu – kaže u Zagrebu Matvejević.

Zajednička pretpovijest

– Sve su nam oteli, samo još jugoslavenstvo nisu. Ali novu Jugoslaviju nećemo stvarati. Može se i bez nje. Hajdemo dalje kao ljudi, k Europi, k svijetu. Ali nemojmo negirati ono što je postojalo, i ono što je bilo vrijedno – vapi iz Sarajeva Dževad Kapetanović. Opće je uvjerenje da je EU rješenje i nadomjestak za ono dobro.
– EU se bazira na regionalnim inicijativama. Ono što se nekada zvalo Jugoslavijom, danas se zove zapadnim Balkanom. Uspostavlja se jaka regionalna suradnja, što je i normalno. Nema nikakvog razloga plašiti se suradnje, niti je nazivati oživljavanjem ili povampirenjem Jugoslavije. Od toga nema ništa, ali sasvim je normalno da zemlje s komplementarnom privredom, istim ili sličnim jezicima – kako tko hoće – sličnim mentalitetom, kulturološkim obrascima, surađuju na svim poljima. Zašto ne? – pita Goran Behmen.

DOPUSTITI PRAVO NA IZJAŠNJAVANJE

Jugoslaveni postoje! Udruženje »Naša Jugoslavija« traži da se ta jednostavna činjenica prizna kao pravo – zahtjev je kojim udruženje kojemu BiH onemogućuje registraciju iskazuje želju za službenim priznanjem jugoslavenske nacionalnosti. Ona nije priznata ni u Hrvatskoj, ni u BiH, ni u Srbiji. Na popisu stanovništva 1991. u Hrvatskoj, Jugoslavenom se izjasnio 106.041 građanin. Deset godina ranije, bilo je ih 379.957, a 1971. 84.118. U Srbiji, pretpostavlja se da danas živi oko 80 tisuća ljudi koji se izjašnjavaju Jugoslavenima. Potkraj 2009. godine, oko šest tisuća ljudi potpisalo je zahtjev za priznavanjem jugoslavenske nacionalnosti, ali taj je zahtjev nedavno službeno odbijen, pa će na predstojećem popisu stanovništva ove godine Jugoslaveni u Srbiji, baš kao i u Hrvatskoj, potpasti pod kategoriju »ostalih«. U BiH je isto tako, ali ondje su »ostali« i zakonski diskriminirani, jer se ne mogu kandidirati za članove Predsjedništva BiH, u kojemu postoje samo tri mjesta za predstavnika Hrvata, Bošnjaka i Srba. Takvo je rješenje poznatom presudom »Sejdić-Finci« ukinuo i Sud za ljudska prava u Strasbourgu, pa BiH prijeti izbacivanje iz Vijeća Europe ne promijeni li to diskriminirajuće zakonsko rješenje. Povrh toga, Ministarstvo pravde BiH sa zanimljivim je objašnjenjem odbilo je registrirati udruženje »Naša Jugoslavija«: zato što iz »naziva udruženja nije izbrisalo riječ »Jugoslavija«.

Dževad Kapetanović kaže da će se na popisu, bude li ga u BiH, izjasniti kao »ostali«, »premda sam Jugoslaven«. – Kad čuju moje muslimansko ime, pitaju me: »Bošnjak?« Kao da mi šamar udari! To je za mene zaista uvreda. Još da mi kažu »Bosanac«, nekako bih i progutao. Ali »Bošnjak«, to mi je katastrofa. Srbin nisam, Hrvat nisam – Jugoslaven sam – kaže.

I ostali se naši sugovornici slažu da da treba priznati jugoslavensku nacionalnost.
– Ljudi se osjećaju kako se osjećaju. To treba uvažiti. Identitet je vrlo kompleksan, mnogo je širi od uskoga nacionalnog, a i mijenja se. Možda dolazi vrijeme kad će se na sve to drukčije gledati. Držim da treba dopustiti tu vrst izjašnjavanja –  kaže Biserko.

POGUBNA NACIONALISTIČKA PROPAGANDA

Zlatko Stojković je Jugoslaven iz Pule koji od 1988. živi u Njemačkoj. Prije dvije godine osnovao je udruženje »Naša Jugoslavija« koje okuplja Jugoslavene i zauzima se za službeno priznanje jugoslavenske nacije u Hrvatskoj.
– Uoči posljednje promjene Ustava, predsjedniku Sabora Luki Bebiću i desetak saborskih zastupnika, među kojima i Damiru Kajinu i Željki Antunović, poslali smo zahtjev za službeno priznanje jugoslavenske nacije. Odgovor nismo dobili, a ni novine nisu ništa objavile – kazao nam je Stojković. – Jugoslavenstvo shvaćam kao simbiozu svih zajedničkih karakteristika podneblja u kojemu žive naši narodi. Osobno, majka mi je Hrvatica, otac Srbin. Odrastao sam u tolerantnoj okolini, u kojoj su skladno živjeli i Talijani, i Srbi, i Hrvati, i Muslimani, i Makedonci. Iz današnje perspektive, bilo je to vrijeme kakvo se samo poželjeti može – tvrdi Stojković. On dijeli dojam da u Hrvatskoj postoji veći zazor prema Jugoslavenima nego u Srbiji ili BiH.

– Devedesetih je nacionalizam bio toliko jak, i izvana i iznutra, da su se ljudi počeli bojati izjašnjavati se Jugoslavenima. Teško je vjerovati da je onoliki pad broja Jugoslavena posljedica prirodnih razloga. Nacionalistička se propaganda strahovito raširila, pa se ljudi i danas boje za posao i egzistenciju – drži Stojković. Drugi razlog vidi u »osjećaju nemoći koji ljude sprečava da pokušaju išta promijeniti«. – No, taj osjećaj djeluje samo dok nas je malo. Kad nas bude sto, dvjesto tisuća, morat će nas uzeti u obzir – optimističan je naš sugovornik. Zlatka Stojkovića vrijeđa nepriznavanje jugoslavenske nacije.

– Ljudi smo, nismo »ostali«, i želimo da nas se poštuje. To »ostali« s ljudskim pravima nema veze – tvrdi Stojković koji današnje vlasti u državama bivše Jugoslavije optužuje da prisvajaju sve dobro iz Jugoslavije, a da tu državu istodobno optužuju za sve što je u njoj bilo loše.

– Prva jugoslavenska ideja dvjesto je godina starija od prve jugoslavenske političke tvorevine. A i nadživjela je jugoslavensku državu. Ona je i začeta kao kulturna ideja. Pretpovijest nam je zajednička, a realnost već sada pokazuje koliko jesmo i koliko ćemo tek biti upućeni jedni na druge – govori u Beogradu Kokan Mladenović. Kako jenjava nacionalistički val rata, mržnje i odvajanja, lakše je govoriti o sličnostima i zajedništvu. Jugoslavenska ideja danas se pokušava formulirati kao »Jugoslavija dobrih namjera«, kao nova-stara utopija, ovaj put srodna novopronađenoj europskoj utopiji, kao još jedna nositeljica obećanja budućnosti. No valja biti oprezan: dovoljno smo povijesti proživjeli da smo mogli naučiti kako ideje same po sebi na jamče baš ništa, bile integralističke, bile suverenističke. Mogli smo već naučiti kako na kompliciranome palimpsestu istodobnih jednakosti i razlika jugoistočne Europe, stabilnost ne može jamčiti propisivanje, nametanje, »implementacija«, bilo koje ideje, od ujedinjujućeg jugoslavenstva do partikularističkog nacionalizma. Kako o tome, na primjeru Bosne i Hercegovine, najdublje i s najviše tankoćutnosti piše sarajevski pisac Ivan Lovrenović, jugoistočna Europa – zvala se jugoslavenskom kraljevinom, monarhijom, socijalističkom federacijom, zapadnim Balkanom ili europskom regijom – može biti mirna i zadovoljna samo u neprekidnome procesu prepoznavanja i priznavanja onoga zajedničkoga, ali i onoga najfinije različitoga među ljudima i narodima koji na tom području žive.

Utiskivanje ideologije, ma koja bila, u stvarnost, uvijek je završavaloo nasiljem i mržnjom. Samo svakodnevno vježbanje snošljivosti svakoga od nas, svugdje oko nas; učenje umijeća kompromisa, dogovaranja i uvažavanja tuđih interesa, ma koliko nam se možda malo dopadali, mogu jamčiti okončanje konflikata i objedinjujuće harmoniziranje bezbrojnih razlika. I baš zato, možda paradoksalno, jedan od identiteta koji u tom procesu moraju imati pravo na postojanje jest – jugoslavenski identitet.

Preuzeto sa internet portala "Novi list", objavljeno 08.01.2011. godine