SLAVKO GOLDŠTAJN - FOTOMONOGRAFIJA KOJA FALSIFIKUJE ŽIVOT U NDH
     
                               

Hrvatsko suočavanje s traumatičnom prošlosti umnogome je komplikovanije, teže i sporije nego u većini evropskih zemalja

Nakon reklamno zamašne najavne kampanje, Jutarnji list je u subotu 6. veljače 2010. godine objavio neveliku fotomonografiju na 104 stranice, s oko 120 snimaka iz razdoblja 1941-1945, pod naslovom “Život u NDH”. Žao mi je što je list u kojem povremeno surađujem objavio takvu knjižicu, ali mi je drago da mi je glavni urednik tog lista, kad sam mu telefonski najavio da o tome želim napisati negativnu kritiku, spremno odgovorio da su mi i za takav tekst stupci Jutarnjeg lista otvoreni.

Naslov knjižice “Život u NDH” neumjesno je pretenciozan, jer “život” podrazumijeva cjelinu (po Anićevu rječniku “stanje bića od rođenja do smrti, ukupnost funkcija”), a izbor fotografija u toj brošuri smišljeno je jednostran, ne pruža cjelovitu sliku, pa nije ni životan, već lažan. Pored toga, svojom se građom odnosi gotovo isključivo na grad Zagreb, suprotno tvrdnji u naslovu da se radi o cijeloj NDH.

 
 
Zagreb je na tim slikama preplavljen banketima, proslavama, paradnim mimohodima i raznovrsnim idiličnim prizorima. Poglavnik Pavelić kao “otac domovine” druži se s umilnom djecom nasmijanih lica, sa seljankama u kićenim nošnjama, s odanim vojnicima, dok njegova supruga Marija smjerno skrbi za ratnu siročad. Kultura i sport cvatu, dame su au courant s europskim modnim trendovima, mnoštvo građanstva uživa u svirci vojne glazbe oko paviljona na Zrinjevcu. Ne, niti jedna od tih fotografija nije falsifikat, jer falsifikat se krije u tendencioznoj selekciji, ponegdje i u lažnim tekstovima uz slike. (Na primjer, netočna je tvrdnja na str. 69 da su “najpoznatiji umjetnici tog vremena djelovali u vrijeme NDH”, jer Miroslav Krleža živio je u to vrijeme u Zagrebu, ali nije “djelovao”, Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, Slavko Kolar i Vjekoslav Afrić otišli su u partizane, Ivan Meštrović, Jozo Kljaković i Krsto Hegedušić bili su u zatvoru itd.)
 

Ustaški lov na Srbe

Zagreb je prikazan kao grad u ratnom vremenu koji trpi i neke od ratnih posljedica, ali taj se rat događa negdje drugdje, neznano gdje, a ne na gradskim ulicama. Kao da u kolovozu 1941. nije bilo napada iz Botaničkog vrta na postrojbu ustaških sveučilištaraca, u rujnu diverzija na središnju zagrebačku poštu i prepad na njemačke avijatičare u Zvonimirovoj ulici. Kretanje građana bilo je ograničavano redarstvenim satovima, noću je policija masovno hapsila, a danju su vlakovi sa Zagrebačkog zbora (današnjeg Studentskog centra) i sa Zavrtnice otpremali grupe Zagrepčanki i Zagrepčana u logore smrti. U Rakovom potoku i u Dotrščini iza maksimirske šume oružnici i ustaški redarstvenici strijeljali su nasumice odabrane taoce i po Prijekom sudu osuđenike na smrt. To je također bila “zagrebačka svakodnevica” koje u fotomonografiji Jutarnjeg lista nigdje nema, a toj je “svakodnevici” navodno posvećena.

Na stranici 38 nalazi se nevelika slika četvero pripadnika jedne židovske obitelji koji na grudima nose po rasnim zakonima propisani žuti znak. To je jedina od svih 120 fotografija u knjizi koja daje bar nešto naslutiti o genocidnim zločinima ustaške vlasti. U potpisu pod slikom stoji da “većina od njih nije dočekala kraj rata”. Zašto “nije dočekala”, što im se to dogodilo? Jasenovcu nema nigdje ni spomena. Doduše, u kratkom predgovoru knjizi ima nekoliko korektnih rečenica koje općenito govore o sudbini zagrebačkih Židova, ali o sudbini zagrebačkih Srba i Roma sa zagrebačke periferije nigdje ni riječi.

Prvi veliki lov na Srbe u Zagrebu je priređen 5. i 6. srpnja 1941: pokupljeno ih je 2.166, oduzeta im je sva imovina i dijelom su otjerani u Srbiju, a dijelom u logore. Slijedio je prilično dugačak niz sličnih “akcija čišćenja” grada Zagreba koji je tako mijenjao “lik svoje svakodnevice”, o kojoj fotomonografija šuti. Kao da u Zagrebu Srba nikad nije ni bilo.

 
   

Samostalni genocid

A na svoj način prešućena su i kozaračka djeca, koja su zaslugom Međunarodnog Crvenog križa i Njemice Dijane Budisavljević dopremljena u Zagreb. Na stranici 51, pored slike male djece s ustaškim znakom na kapama, pod naslovom “Siročad s Kozare”, doslovce piše: “Nakon njemačko-ustaške ofenzive na Kozaru 1942. godine, ostalo je mnogo siročadi. Ustaše su ih dovele u Zagreb i odlučile odgojiti u novom duhu”. Ni riječi o tome da su to bila srpska siročad oteta od njihovih roditelja koji su poubijani ili otjerani na prisilni rad u Njemačku, da je oko 7.000 te djece poubijano ili poumiralo od bolesti i gladi u Staroj Gradiški i da ih je od tih posljedica mnogo stotina poumiralo još i u zagrebačkim bolnicama i domovima.

U već spomenutom uvodnom slovu “Života u NDH” stoji kako se “desetljećima prešućivalo... da se u NDH vodio svakodnevni život u sjeni slova ‘U’...” To je prilično točno, ali nije opravdanje za prešućivanja onoga što se zbivalo sa suprotnim predznakom. “Klin se klinom izbija” kaže narodna poslovica, ali laž se ne izbija pomoću laži, već samo cjelovitom istinom.

Svi europski narodi koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata živjeli pod okupacijom ili dominacijom Trećeg Reicha imali su teškoća u suočavanju sa svojom prošlošću iz tog razdoblja. U svim tim zemljama (izuzev Danske) bilo je domaćih ljudi i institucija koje su nacističkom SS-u više ili manje pomagale u vršenju genocidnih zločina, osobito u Holokaustu nad Židovima. Jedino u fašističkoj Rumunjskoj i ustaškoj Hrvatskoj tadašnje domaće vlasti nisu bile samo kolaboranti nacističkom SS-u, već i samostalni organizatori koncentracionih logora i provoditelji genocidnih zločina.

           
 

Hrvatski otpor NDH zločinu

U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini to nisu bili masovni zločini samo nad Židovima, već znatno više nad Srbima i još radikalnije nad Romima. A počinjeni su u ime kratkotrajne državne tvorevine koja se kitila hrvatskim imenom. To su traume koje hrvatski javni i duhovni život, u nekim vidovima, opterećuju sve do danas. Posredno, imale su stanovitog utjecaja i na razbuktavanje ratnih sukoba koji su poharali cijelu regiju u posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća. To su dijelom i razlozi što je hrvatsko suočavanje s tom traumatskom prošlošću u mnogome kompliciranije i teče sporije nego u većini europskih zemalja, koje su taj proces dobrim dijelom već apsolvirale i svoje spoznaje ugradile u temelje europskog mira i zajedništva. Utoliko je nužnije da to na primjeren način, u potpunosti i bez ostatka, učini i Hrvatska.

Polazište bi trebalo biti, držim, spoznaja o zločinačkom karakteru NDH. To nije bila normalna država, već država kojoj je zločin genocida (“narodno čistog prostora”) bio program i cilj. U tom je pogledu bila prethodnica nizu ovdašnjih masovnih zločina, koji se također ne smiju prešućivati ni minimalizirati, već ih također treba jasno definirati, po njihovu izvorištu i karakteru, po razmjerima, sličnostima i razlikama. Istovremeno, držim da je nužno svuda isticati da je u Hrvatskoj uvijek bilo i snažnog otpora tim zločinima, osobito onim početnim pod egidom NDH. To nije nužno samo radi povijesne istine, već i u interesu zdravlja hrvatskog društva i identiteta. U tom pogledu, fotomonografija “Život u NDH” neugodan je promašaj. Naravno da povijest, ako želi biti vjerodostojna, ne smije skrivati niti jednu od prisutnijih komponenti cjelovite istine, pa tako ni građanski život u ratnome Zagrebu 1941-1945. Nijedan od 120 snimaka objavljenih u fotomonografiji ne bih izbacio, iako bih na više mjesta mijenjao tekstove pod slikama.

       

Otrov za neupućenu djecu

Međutim, dodao bih barem tridesetak fotografija o pustome gradu pod redarstvenim satovima, o noćnim racijama i odvedenim familijama kojih više nema i o opljačkanoj im imovini, o vlakovima koji ih odvode za Jasenovac i Auschwitz. Reproducirao bih jedan plakat o strijeljanju velike grupe talaca i donio barem jednu zornu sliku o stradalnicima, na primjer onu s javno obješenima na kandelabrima u Dubravi.

A naročito, potrudio bih se da fotomonografija sadrži i nekoliko dojmljivih prikaza o otporu što su ga građani Zagreba pružali sveopćem Zlu i time uspostavljali istinsku ravnotežu hrvatskog identiteta koji se tek s takvom cjelovitom bilancom ne mora ustručavati od potpunog suočavanja sa svojom prošlošću.

 
Fotomonografije kakva je ova, o kojoj je ovdje riječ, teško da mogu direktno utjecati na formiranje izvitoperenih mišljenja o NDH, ali neupućenoj djeci ipak otvaraju prostor da na nogometnim stadionima i Thompsonovim koncertima demonstriraju opći mladenački prkos, uz masovne pozdrave “Za dom spremni”, s podignutim rukama i kićenim ustaškim amblemima, pa i povicima “Ubi, ubi Srbina”. Sve se to može tumačiti i kao zabavna dječja igrarija, ali mene neodoljivo podsjeća na znamenitu scenu u filmu “Kabare”. Lijepa i radosna djeca lirski nježno započinju pjesmu o budućnosti koja pripada njima, da bi intonacija i ritam pjesme, s jednakim refrenom o budućnosti koja “pripada njima”, postepeno prelazili u vojnički marš s vrlo zloslutnim prijetnjama.
Jutarnji list, 10. veljače 2010. godine  
Preuzeto sa portala „e-novine“